Nogomet - snažan oslonac politike osamostaljenja Katalonije

Nogomet - snažan oslonac politike osamostaljenja Katalonije Izvor: Reuter/Wolfgang Rattay

Regionalizam i nacionalizam Katalonije, čiji je pokušaj osamostaljenja zaustavila španjolska vlada, u velikoj mjeri se razvijao preko nogometa i nogometnih stadiona i jedan je od istaknutijih primjera velike povezanosti politike i nogometa u Španjolskoj, kaže se u članku objavljenom u časopisu Fakulteta političkih znanosti "Mali levijatan"

Nogomet se koristi kao sredstvo promicanja separatističkih težnje i regionalnog identitet u Baskiji uz pomoć Athletica iz Bilbaoa, u Kataloniji uz pomoć Barcelone, te u znatno manjoj mjeri u Galiciji uz pomoć Deportiva iz La Coruñe.

Istodobno, središnja država koristi uspjehe španjolske nogometne reprezentacije kao sredstva nacionalne homogenizacije te za jačanje španjolskog identiteta i državnog integralizma, pogotovo u regijama s najvećom željom za nezavisnošću, ističe autorica Ivana Bosiljevac.

Radi se o dugovjekim uspješnim klubovima koji su tijekom Francove diktature bili simboli identiteta.

Tako, za Athletic još od 1912. mogu igrati isključivo nogometaši koji su rođeni u Baskiji ili žive ondje i smatraju se Baskima. Athleticovi igrači prošli su sve mlađe uzraste u tome klubu ili su kao igrači formirani u nekom drugom baskijskom klubu, ističe autorica.

Regionalni klubovi promotori identiteta

Sami slogan FC Barcelone, "više od kluba", govori da je to sportski klub koji predstavlja zemlju i jedan je od njenih "najboljih ambasadora". Za 53 posto Katalonaca FC Barcelona predstavlja ideju Katalonije, za 21 posto ona je nogometni tim, a za 17 posto grad Barcelona.

Desetljećima zastave Katalonije i kluba mijenjaju jedna drugu. Tijekom diktature demonstranti protiv Francova režima nosili su zastavu FC Barcelone, jer je katalonska zastava bila zabranjena. U novije vrijeme, nogometaš Barcelone Gerard Piqué zabio je katalonsku zastavu u središte nogometnog travnjaka nakon utakmice u kojoj je Barcelona pobijedila Juventus u finalu Lige Prvaka 2015. godine. Zbog katalonske zastave koju su nosili navijači na utakmicama Lige prvaka, UEFA je nekoliko puta kaznila Barcelonu.

Također, navijači često na tribinama razviju natpise „Katalonija nije Španjolska“, „Katalonija – iduća europska država“ i sl. podsjeća autorica i dodaje da su mnogi predsjednici FC Barcelone bili su članovi katalonskih političkih stranaka koje se bore za neovisnost.

Deportivo, za razliku od Athletica i Barcelone, nema toliko izraženu regionalnu simboliku. Njegovi se igrači i sljedbenici ponose time što predstavljaju Galiciju, ali ne promoviraju separatističke težnje. Galicija nije dovoljno ideološki jaka, nema snažnu prošlost kao pokrajina, te je jedna od najsiromašnijih španjolskih regija i kao samostalna država ne bi mogla opstati, ističe autorica.

"Integralistička" dimenzija nogometa

Nasuprot regionalnih identiteta, neki klubovi poput Reala i španjolske reprezentacije nastoje ojačati nacionalni španjolski identitet. Tijekom diktature nogomet se u Španjolskoj koristio kao sredstvo legitimacije i jačanja španjolskog identiteta. Španjolski vođa Franco bio je navijač Real Madrida, osiguravao mu je jaku financijsku podršku, i, sumnjalo se, podmićivao suce kako bi Realu osiguravao pobjede u utakmicama. Franco je svoju politiku provodio i u nogometu. Režim je provjeravao podobnost predsjednika svih nogometnih klubova.

Španjolska nogometna reprezentacija sredstvo je nacionalne homogenizacije i ona je osvajanjem dva europska i jednog svjetskog prvenstva probudila zatomljeni španjolski identitet u Baskiji, Galiciji i Kataloniji. Pored nogometaša, tome doprinose uspjesi drugih španjolskih reprezentacija i sportaša, primjerice košarkaša, tenisača Rafaela Nadala, vozača Formule 1 Fernanda Alonsa i sl., ističe Ivana Bosiljevac i dodaje: U tim okolnostima mnogi Baski, Galicijci i Katalonci zapravo imaju dvostruku nacionalnost, španjolsku i regionalnu, koje se podudaraju.

Sedamanaest autonomnih zajedinica

Pravo regija na autonomiju zapisano je u Ustavu Druge Španjolske Republike iz 1931., a prve to pravo ostvaruju Katalonija, Baskija i Galicija. Želju Andaluzije da im se pridruži prekinuo je 1936. godine Španjolski građanski rat. Pobjedu u ratu odnijele su nacionalističke trupe generala Francisca Franca, koji po završetku rata uspostavlja diktatorski režim.

Nakon Francove smrti 1975. godine, Španjolsku je uhvatila „groznica autonomije“, ističe autorica. U početku su regionalnu autonomiju najviše forsirali Katalonci i Baski, motivirani svojim etničkim specifičnostima, a slijedili su ih Galicijci da bi potom čitava država bila regionalizirana. Provodi se decentralizacija države koja na kraju završava uspostavom 17 autonomnih zajednica i dva autonomna grada na afričkom kontinentu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.

Komentara 0

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

* Sva polja su obavezna