Bilo jednom u Hrvatskoj

Bilo jednom u Hrvatskoj Izvor: N1

Nije to „bilo jednom u Hrvatskoj“. Bilo je mnogo češće od „jednom“, bilo je zapravo toliko puta da – strogo ikonografski – nije moglo biti jedino „bilo kako“.

Strogo ikonografski, sve je bilo po zanatu: seoski stadion na kraju šora, na stadionu pozornica, na pozornici pravaška eurozastupnica Ruža Tomašić najavljuje „kralja dijaspore“ Matu Bulića, uz Thompsona i Škoru jednoga od „tri kuma“ desničarskog mainstreama, Bulić onda pjeva stihove iz đačkih sastavaka o Jedinoj i Vječnoj Domovini, po svakom pojedinačnom ikonografskom kanonu, s modrim morem, vrletnim gorama, zlaćanim klasjem i tuđom grudom – „a 'ko ima tako lijepo plavo more/te ravnice zlatne i planinske gore/nema mi na tuđoj grudi/običaja mojih ljudi/doma moga jedinog“ – a dolje u publici razdragano mnoštvo, hrvatski barjaci, mjesni župnik, nekoliko časnih sestara i srednjoškolska mladost u crnim majicama s natpisom „Za dom“.

Nije to „bilo jednom u Hrvatskoj“. Bilo je mnogo češće od „jednom“, bilo je zapravo toliko puta da – strogo ikonografski – nije moglo biti jedino „bilo kako“. Tako kako je bilo, moglo je biti bilo kad, bilo gdje i bilo zašto: o plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom, mladež u ustaškoj trikotaži mogla je pjevati, recimo, i prošlog četvrtka, o Petrovdanu, na seoskom igralištu u Kočerinu kraj Širokog Brijega, gdje je na tradicionalnom dječjem malonogometnom turniru pod visokim pokroviteljstvom seoskog župnika pobijedila momčad pučkoškolskih balavaca u crnim dresovima s natpisom „Crna legija“. O plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom mladež u crnoj konfekciji „Za dom“ mogla je pjevati i u nedjelju, na seoskom igralištu u Vivozama kraj Otočca, povodom postavljanja spomen-ploče na rodnu kuću samog kapetana Crne legije, viteza Jure Francetića.

Moglo je, rekoh, biti i u četvrtak u Kočerinu, i u nedjelju u Vivozama, jednako kao što je bilo u subotu u Vođincima kraj Vinkovaca, na stadionu mjesnog nogometnog kluba Mladost, gdje su Mate Bulić i tamburaški sastav Slavonske lole održali koncert pod naslovom đačkog sastavka „Inati se, zlatno srce Slavonije“, a vođinačka mladež paradirala seoskom ledinom u majicama „Za dom“. Bilo kada, bilo gdje i bilo zašto: u ovom slučaju, recimo, za pomoć jednom teško bolesnom i nepokretnom mještaninu Branimiru I., kojemu zbog nemogućnosti vraćanja lihvarskog kredita beskrupulozni utjerivači dugova iz Addiko banke prijete ovrhom kuće i izbacivanjem na ulicu, zajedno s nezaposlenom suprugom i dvoje male djece. Lokalna zajednica i Općina Vođinci pokrenuli su onda kampanju prikupljanja tristo hiljada kuna za pokrivanje Branimirova duga, pa organizirali koncert Mate Bulića i Slavonskih lola, nazvavši cijelu humanitarnu akciju „Za siguran dom“.

A dizajneri, jasno, osmislili vizualni identitet akcije i otisnuli crne majice s tekstom „Za siguran dom, 1. srpnja 2017., Vođinci - Mate Bulić i Slavonske lole“, odštampavši pri tom riječi ZA i DOM ogromnim, debelim slovima, a datum, mjesto i imena izvođača sitnim, između redova, da se na volonterima, kuharicama, redarima, srednjoškolcima i maloj djeci majice izdaleka čitaju „Za dom“, a izbliza – shvatili ste – između redaka.

Svakako, pojava nije nova: znanstveno je opisana, sustavno obrađena i na listu sociopatoloških poremećaja upisana kao „sindrom ustaškog pizdunstva“. U početku je, istinabog, i moglo izgledati kao zlonamjerna sitničavost, čak i ljevičarska paranoja – koja u svakome inicijalu „U“ vidi povampireno ustaštvo – ali sad je već riječ o socijalnom algoritmu, s odvažnošću onih vitezova koji su se s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem slikali držeći zastavu s natpisom „FrankfUrt“, zrelošću maturanata zagrebačke gimnazije Faust Vrančić, što su na posljednjoj Norijadi paradirali Zagrebom u majicama s natpisom „FaUst“, blistavom dosjetljivošću splitskog pukovnika Marka Skeje, koji je svoju građevinsku firmu onomad prepredeno nazvao „Za dom“, i inteligencijom iseljeničkih akademika što Juru Francetića krste „ustašom antifašistom“.

Ispalo je tako točnom mjerom hrabrosti, zrelosti, dosjetljivosti i inteligencije desničarske kukavelji, raskošno rascvjetale u maloumnom rebusu za fašističku inteligenciju, pa skrivene iza jedne posve javne solidarnosti i jedne posve privatne nesreće. Sve je stalo u tu bijednu ustašku diverziju – a bez većeg napora može se zamisliti hijenski smiješak nepoznatog copywriterskog genija, kojemu je s uma sišlo da u humanitarnu akciju za bolesnog čovjeka prošverca „Za dom“: u tu, eto, sitnopizdunsku grafičku smicalicu stala je cijela divovska, historijska nesreća Hrvata i tragedija zlosretnog Branimira zajedno s njima.

Nema, naime - niti je ikad do sad bilo - točnijeg i preciznijeg čitanja „tradicionalnog hrvatskog pozdrava“ od onoga s humanitarnog koncerta u Vođincima. Grafičko rješenje uopće ne dopušta drugačije tumačenje: ne piše „Za dom“ između redaka Branimirove medicinske dokumentacije, rješenja o ovrsi njegove kuće i naloga za deložaciju obitelji, već je, naprotiv, strašna sudbina Branimirove obitelji - vrlo doslovno - upisana između redaka slogana „Za dom“.

Priđete li dovoljno blizu, vidjet ćete valjda i sitnim slovima između redaka ispisan puni tekst: „ZA siguran DOM obitelji upropaštenoj, bankrotiranoj, opljačkanoj, poniženoj i sjebanoj od istih pizduna što nacističku ikonografiju bijedno uvaljuju u najavu humanitarnog koncerta za pomoć vlastitim žrtvama sedamdeset godina nakon poraza nacizma, 1. srpnja 2017.: Vođinci, Mate Bulić i Slavonske lole.“

Nema nesporazuma, nema dvosmislica, rebus je jednostavan poput uma s kojega je sišao. Upravo između redaka „za dom“ nezavisna je država Hrvatska, naime, i postala „siguran dom“ kojekakvim mufljuzima, hohštaplerima i konjokradicama, između redaka „za dom“ austrijski kamatari - što su financirali državotvorni HDZ i čuvali im pare i dragulje u podrumima koruških banaka – dobivali su zauzvrat licencu za guženje hrvatskih kmetova lihvarskim kreditima, između redaka „za dom“ ti su se kmetovi razboljeli od života, pa ostali bez posla, zaštite, dostojanstva i nade, između redaka „za dom“ isti su im oni mufljuzi na koncu ovrhama oduzeli ušteđevinu, imovinu i „jedini im dom“.

Stambeni kredit „za dom“ u nezavisnoj je državi Hrvatskoj bio, jebiga, od austrijske banke, u švicarskim francima, sa zemunskim kamatama: sitnim slovima između redaka ugovora „za dom“ pisala je, tek sad se vidi, i fiducija na jedinu nekretninu - rečeni im „dom jedini“ – i promjenjiva kamatna stopa, i valutna klauzula, i obavezno osiguranje, i vinkulirana polica u korist banke, i humanitarni koncerti, i akcije prikupljanja pomoći, i donatorske večere, i humani telefoni s pozivom od 8,99 kuna plus PDV.

Sitnim slovima između redaka „za dom“ hrvatski su kmetovi na koncu, eto, dobili nezavisnu paradržavu u kojoj teško bolestan čovjek s nezaposlenom ženom i dvoje malodobne djece ovisi o dobroti susjeda, prijatelja i nepoznatih ljudi, a lihvarski kredit za „dom njegov jedini“ plaća mu Mate Bulić kad ima slobodni termin. Dok mladići i djevojke u crnim majicama „ZA siguran DOM“ egzaltirano pjevaju „nema mi na tuđoj grudi/doma moga jedinog“.

Da nisu i sami kmetski pripravnici, zakleo bi se čovjek da ga otvoreno zajebavaju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.