''Zlatna medalja'': Preispitivanje koncepta 'kruha i igara'

''Zlatna medalja'': Preispitivanje koncepta 'kruha i igara' Izvor: Silvija Dogan

Komercijalni sport, navijački nacionalistički mentalitet, pogrešnost natjecanja općenito u obliku u kojem se odvija u današnje doba - teme su koje umjetnica Vesna Mačković propituje u predstavi “Zlatna medalja”, koja će biti premijerno izvedena u nedjelju 18. lipnja u 20 sati u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru.

Performans tijela ''Zlatna medalja'' u izazovu Vesne Mačković uz tehničku i trenersku podršku pažljivo odabrane ekipe postavlja nekoliko egzistencijalnih pitanja. Vrednovanje „igara“ u konceptu „kruha i igara“ dovodi se u pitanje kada igre postanu nadri-igre, nad-igre i ne-igre. Kada igre postanu natjecanja, idolopoklonstvo i (samo)ubojstvo. Kada igre više nisu igre, ali nisu ni više od igara. One postaju sve manje i manje igre dok s vremenom potpuno ne nestanu iz same svoje definicije, a riječ „igre“ poprimi najraznija druga(čija) značenja.

U ovom performansu bit će dodijeljeno nekoliko zlatnih medalja i pobjedničkih pehara, a na publici je da prosudi jesu li priznanja i nagrade korektno raspodijeljeni. Svečanu dodjelu pratit će poticajna navijačka glazba benda Radost!, a cijeli soundtrack predstave bit će moguće kupiti po cijeni koju publika sama odredi za taj glazbeni uradak na CD-u. Naime, i Festival Perforacije i ova predstava dio su inicijative „Umjetnost dostupna svima“ prema kojoj se ulaznice samo rezervira, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem.

Izvor: Vanja Kordić Dević

Predstavu je najavio prigodan glazbeni video novonastale navijačke himne koju izvode Vesna Mačković i bend ‘Radost!’, a premijera „Zlatne medalje“ bila je i dobra prilika i za osvrt na dosadašnji rad ove svestrane umjetnice. Vesna Mačković je autorica, izvođačica, producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Suosnivačica je sa Žakom Valentom i koordinatorica edukativnog programa za izvedbene umjetnosti PAP – Performing Arts Program te pokretačica inicijative ‘Umjetnost dostupna svima‘.

Koja je tema predstave "Zlatna medalja", koja egzistencijalna pitanja i zašto postavlja?

Predstava “Zlatna medalja” daje kritički pogled na međuljudska natjecanja, a to čini kroz oslikavanje motiva preuzetih iz komercijalnog sporta kao tek još jednog konzumerističkog proizvoda namijenjenog zadovoljstvu potrošača, iz navijačkih nacionalističkih tendencija, ali i iz umjetničkih natječaja. Kroz ovu predstavu postavljaju se pitanja bez nametanja odgovora.

Kroz glazbu u predstavi koju je kreirala grupa “Radost!” te kroz performans tijela postavljaju se pitanja što je sport, a što igra; kada sport prestaje biti igra, a postaje šteta, samoubojstvo ili ubojstvo, te zašto dopuštamo da nekima od nas natjecanja, sportska ili umjetnička, ili bilo koja druga, postanu toliko bitna u našim 'životićima' da smo spremni riskirati svoj ili tuđi život, činiti verbalni delikt prema drugima i pretvoriti natjecanje u nešto nepravedno.

Gdje vidite poveznicu s aktualnim temama, odnosno kako gledate na problematiku forsiranja natjecateljskog mentaliteta i navijačkog identiteta u kontekstu nedavnih događaja oko Janice Kostelić?

Nažalost, teme ove predstave konstantno su aktualne. Slučaj vrijeđanja Janice Kostelić oslikava tvrdi šovinizam sveprisutan u našim još uvijek krajnje patrijarhalnim krajevima, pa posljedično i u navijačkim skupinama. Situacija u kojoj Zdravka Mamića napadnu udarcem u glavu, a Janicu Kostelić povicima u kojima joj nude k***c nešto su što treba kazniti kako se ne bi ponovilo. I pritom to treba kazniti bez obzira tko činio uvredu, bili to navijači ili i sam Zdravko Mamić. I pritom nasilje treba kazniti bilo ono fizičko ili šovinističko kao u slučaju Janice.

Jer nasilje je nasilje i jednako boli bilo ono tjelesno ili verbalno. Kada nešto u sustavu ili zakonima treba mijenjati, a redovno političko djelovanje i razgovori nisu efikasni zbog prekorumpiranog i ispolitiziranog društva, ja sam za mirne prosvjede i demonstracije, pa i bojkote jer to smatram jednim načinom lobiranja za bolje društveno uređenje. Pritom sam protiv osobnog vrijeđanja, šovinizama i nasilja kakvi su se dogodili Janici.

Izvor: Silvija Dogan


Zašto smatrate da je natjecanje, kako sportsko, pa i ono paraolimpijsko, tako i umjetničko pogrešno? I zašto smatrate da je to tabu reći?

Ne smatram da su natjecanja pogrešna. Ja nas kroz predstavu pitam jesu li pogrešna u obliku u kojem se u današnje doba odvijaju. Je li u redu da se u umjetnosti natječete za neku nagradu ako morate nominirati sami sebe, a onda će tročlani žiri odlučiti tko je najbolji.

Je li u redu da se u umjetnosti natječu samo oni koji mogu platiti natječajnu kotizaciju. Je li u redu da se u sportu natječemo tako što si tijelo, sportska odijela ili opremu tehnološki razvijamo u svrhu postizanja nadljudskih rezultata. Je li u redu elitizam sportskih natjecanja koji onima koji nemaju novca za skupu opremu čine nemogućim da jednako lako ili uopće ne ostvare vrhunske rezultate.

U tom smislu je li u redu da je paraolimpijsko natjecanje manje vrijedno ili manje zapaženo. Pa kad bi i bilo jednako zapaženo bi li bilo u redu to natjecanje gdje paraolimpijci jednake principe koriste za pobjedu: ulaganjima u skupe proteze, specijalnu obuću i opremu. Sve to da bi se u sportu bilo brži, viši, jači, a u umjetnosti bolji. Što uopće znači bolji? Mora li postojati bolji? Zapitajmo se sve to.

Mogu li sportske igre doista biti samo igre, postoje li igre izvan koncepta "kruha i igara" i koliko smo i u tom dijelu zarobljeni u tržišnu logiku?

Sportske igre uspijevaju ostati igre, nadam se, u amaterskoj kategoriji sporta gdje su sponzor i nagrada dovoljni da se igračima kupe sokovi i novi ručnici. Čim sport prijeđe u kategoriju u kojoj bolji zarađuje više ili dobiva više prestiža, tada taj sport više nije igra i prelako postaje ne-sport i nesportski u svom djelovanju i van terena i na sportskom terenu.

Rekla bih da je umjetnost igra van koncepta “kruha i igara” dok god i sama ne robuje tržišnom natjecateljstvu. Međutim, uslijed svakodnevne preopterećenosti koju valjda svaki pojedinac koji živi i radi u kapitalizmu doživljava, ljudi sve manje imaju želje za umjetnošću pred koju treba sjesti i otvorenog uma ju promisliti ili barem intuitivno osjetiti, a sve više žude za sadržajima iz koncepta “kruha i igara” kako bi otišli kući zabavljeni i nasmijani sa zaboravljenim vlastitim problemima i teškoćama. Zato i nastaje sva ta ljutnja kada neki tim izgubi ili kada mu preočito bude krivo suđeno na utakmici.

Izvor: Silvija Dogan


Kada je riječ o Vašim djelima, osim pokreta važnu ulogu igraju i zvuk i svjetlo te govor, a vi i pišete poeziju, koju govorite u svojim predstavama, koliko Vas sve to ispunjava i kanite li još proširiti dosege?

Moja želja za kombiniranjem tehnika u umjetničkom izražavanju je nepresušna. Ako ulovim samu sebe da u nizu radim dvije ili tri suvremeno-plesne predstave, ili kazališna rada, ili video rada počnem osjećati nervozu, ustajalost i dosadu. Zato sam s eksperimentiranja tijelom prešla na video, s videa na glas, zvuk, tekst, pa na žive performanse da bih trenutno bila u nekoj točki kada počinju iz mene izlaziti ideje o performativnim prijenosnim instalacijama. Želja mi je okušati se i u umjetnosti u virtualnom svijetu, tek bi to bio izazov u sljedećim godinama. Nažalost, VR tehnologija je skupa pa tko zna kada ću si takvo stvaranje moći priuštiti.

Kada pak govorimo o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, doživljavaju li Vas i dalje kao "onu curu invalid što pleše"? I gdje smo danas uopće kada govorimo - ako uopće govorimo, o inkluzivnom glumištu, kazališnoj, filmskoj i plesnoj sceni?

Ovo je jedna jako teška tema koja me pri svakoj novoj premijeri emotivno okrzne. Nažalost, u mnogim očima sam, kako kažete, još uvijek “ona cura invalid što pleše” da se poslužimo riječima kolegice Jelene Mesar iz naše duet-predstave “Njih dvije” koja se upravo bavila raznim stereotipima.

Ja sam ta neka invaliduša nažalost u prekobrojnim očima: u očima publike, kolega, kritičara, novinara, umjetničkih institucija. Još uvijek je po mom osobnom osjećaju premali broj kritičara koji uspijevaju vidjeti cjeloviti umjetnički sadržaj iza mog deformiranog tijela, ali jednaku teškoću imaju i novinari i publika. A ono što mi najteže pada je kad me dva naša suvremenoplesna festivala odbiju jer “već imaju jednu invalidsku predstavu” kao da su premašili kvotu ili kao da je uopće bitno kakva tijela plešu, a sama predstava postaje time manje bitna. Nadam se da će se mojim dugotrajnijim stvaranjem ali i povećanjem broja umjetnica i umjetnika s invaliditetom jednog dana konačno otkloniti bitnost naših tijela i prevagnuti bitnost umjetničkih sadržaja koji se stvaraju.

Naša plesna i kazališna scena, ali i filmska produkcija su izrazito neinkluzivni. Da ne stvaram vlastite produkcije, bila bih prisiljena pridružiti se nekom od inkluzivnih plesnih ili dramskih kolektiva koji su po meni umjetnička invalidska geta. Dok god na pozornicama HNK, Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, Komedije, Teatra &TD, Zagrebačkog plesnog ansambla itd., ne bude i izvođača s invaliditetima, do tada nema inkluzivnosti, nego samo getoizacije pri čemu moćnija skupina omogućava iz povlaštene pozicije da umjetnici s invaliditetima imaju mjesto za stvaranje i poneki novčić za to.

Jedan istinski slučaj inkluzivnosti van mojih vlastitih video i scenskih produkcija bio je angažman u Bacačima sjenki gdje sam prošla na audiciji, a moje invalidno tijelo nije bilo tema predstave, niti je ispunjavalo neku kvotu te sam tim više iz suradnje s redateljem Borisom Bakalom neizmjerno naučila i o sebi na sceni. Jedino umjetničko područje gdje se zaista osjećam slobodna od stigmi mog tijela je hrvatska performerska scena. Kada nastupam na performerskim festivalima tim selektorima i toj publici je nebitno kakvo tijelo imam i isključivo ih zanima što u performansu govorim ili izvodim. Zato se sve češće izražavam van pozornica koje robuju uokvirenim viđenjima glumačkih i plesnih tijela.

Referirate li se u ovoj predstavi na svoje prošle radove i kako?

U jednom prizoru osvrćem se na vlastitu umjetničku nagradu koju sam prošle godine dobila s Anom Opalić na godišnjoj izložbi suvremene umjetnosti THT@MSU za video performans “Pozdrav” snimljen u napuštenoj hali Željezare Sisak. Presvjesna sam da ne pospem pepelom i samu sebe dok stvarajući svoju umjetnost u tržišnim uvjetima i sama robujem potrebi da budem primijećena, odnosno da moj rad bude prikazan, spomenut, sugeriran publici, pa pritom eto i nagrađen i posljedično primijećen od komisija koje dodjeljuju proračunska sredstva a sve u svrhu toga kako bih mogla stvarati još i opet. Tužno, zar ne?

Izvor: Vanja Kordić Dević


Pokretačica ste inicijative "Umjetnost dostupna svima" prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a posjetitelji pri izlasku s predstave plaćaju željeni iznos ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu primljenim sadržajem - kakva su dosadašnja iskustva? A pitam vas to i s obzirom na to da je bilo mišljenja da je premda se radi o "instanci vrijednoj pažnje i hvale, ipak i riječ o skliskom terenu imajući na umu da bi financijska podrška umjetnosti trebala biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome". Neki će upozoriti i da nije potpuno dosljedan jer su predstave prethodno već financirane javnim novcem, primjerice kroz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a o tome gledatelji nisu mogli odlučivati.

Inicijativu “Umjetnost dostupna svima” pokrenula sam pri mojoj prvoj samostalnoj kazališnoj produkciji. Osjetila sam nelagodu kada je trebalo definirati cijenu ulaznice mom tada drugom scenskom radu. Također sam imala gorak okus u ustima nakon svih onih situacija kada ni sama nisam mogla za neku predstavu platiti meni skupu ulaznicu i tada sam koristila invalidski popust, ali sam morala pokazati ili papirom dokazati invalidnost. A tu je bila i svjesnost da su ljudi neskloni otići na suvremeni ples ili neki apstraktni umjetnički događaj i pritom platiti ne znajući što će dobiti. Zbog svega toga logično mi je bilo pozvati ljude da slobodno dođu i pri izlazu bez ikakvog pravdanja sami za sebe odluče koju cijenu upisuju na ulaznicu i plaćaju li ju ili ne.

Ne sviđa mi se osuđivanje ove inicijative od strane jednog dijela struke i kolega s argumentom da bi umjetnost trebala biti podržana od strane proračuna neovisno o trenutnim ukusima publike. Neka mi se jave kada moje predstave budu podržane s 30.000 do 60.000 kuna kao njihove, a ne sa 7.000 do 10.000 kuna što je maksimum potpore koji ja dobijem za isti broj angažiranih ljudi na sceni i iza scene. Kad se to dogodi, možemo pričati o relativnosti i nezavisnosti od ukusa publike.

Publici se ova inicijativa jako sviđa. Cijene da se njihovo mišljenje cijeni. Cijene da se njihov životni standard poštuje, a da im se pritom ne uskraćuje dolazak ili traži etiketiranje pripadnošću socijalno zakinutoj grupi. Inicijativa ide dalje dok god sam ja producentica mojih radova. Podršku su joj dosad dali Bacači sjenki i Udruga Domino s Festivalima Perforacije i Sounded bodies. Zadovoljni smo jer nam dođe određeni dio publike koji inače ne bi došao bilo zbog cijene, bilo zbog skepse prema sadržaju. Oni koji plate natprosječnu cijenu, pokriju one ulaznice koje nisu bile plaćene i mi imamo prosječnu ulaznicu kao bilo koja druga predstava, ali imamo proširenu publiku koju druge predstave ne bi dobile.

Ovo ljeto primljeni ste na rezidenciju Roberta Wilsona u njegov Watermill centar u New Yorku, kako ste "upali" i što očekujete?

Svake godine Watermill centar objavljuje javni međunarodni natječaj na svojim internetskim stranicama. Ove godine prijavilo se više od 700 umjetnika iz cijelog svijeta, primljeno nas je 70. Prijave se primaju po kategorijama: kazalište, performans, video, foto, instalacije ... Prijavnica traži video ili foto uzorke dosadašnjeg umjetničkog rada i video u kojem u 30 sekundi morate objasniti svoju motivaciju za rezidenciju.

Veselim se upoznati umjetnike iz cijelog svijeta najrazličitijih tehnika umjetničkog izražavanja, ostvariti suradnje i, naravno, kao vrhunac prilici da učim od inspirativnog fantastičnog Roberta Wilsona. Da moj odlazak u New York ne bi ostao na performansu koji ću imati na kraju rezidencije u zajedničkom šestosatnom programu na Annual Benefitu, na kojem se očekuje 1000 posjetitelja, ostajem još neko vrijeme kako bih performirala na ulicama New Yorka i snimila umjetnički video dokumentarac.


Predstavu "Zlatna medalja" najavljuje singl Vesne Mačković i grupe Radost" "Kikiriki" u režiji redateljice Ane Opalić.

Izvor: Vesna Mačković i Radost!


N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.

Komentara 0

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovno

* Sva polja su obavezna