¡Hasta el silencio siempre!

¡Hasta el silencio siempre! Izvor: N1

„Querido pueblo de Cuba“, započeo je na kubanskoj nacionalnoj televiziji svoje obraćanje javnosti predsjednik Raúl Modesto Castro Ruz.

Kad se kubanski predsjednik u skromnom kabinetu od klasične socijalističke lamperije - pod velikom slikom pjesnika, heroja kubanskog rata za nezavisnost i filozofa revolucije Joséa Martíja – obrati „dragom narodu Kube“, onda dragi narod Kube zna ostatak rečenice: „Con profundo dolor comparezco para informar a nuestro pueblo, a los amigos de nuestra América y del mundo que falleció el Comandante en Jefe de la Revolución Cubana, Fidel Castro Ruz.“

El Comandante Fidel Castro umro je u petak u deset i pol navečer po kubanskom vremenu, a smrt svog brata predsjednik Raúl Castro objavio je nešto nakon ponoći, u prvim satima subote 26. studenog. Već ujutro vođa kubanske revolucije je kremiran, a urna s njegovim pepelom izložena je u Martíjevu memorijalnom kompleksu, golemom stometarskom tornju s tlocrtom petokrake zvijezde, na Plaza de la Revolución u Havani.

Bernardić i Castro

Otprilike baš u to vrijeme u središnjici Socijaldemokratske partije u dalekom Zagrebu – tamo je već bila subotnja večer - objavljeni su rezultati subotnjeg drugog kruga unutarstranačkih izbora, i „querido pueblo de Croacia“ obaviješten je kako je za novog lidera hrvatske ljevice dvotrećinskom voljom članstva izabran Davor Bernardić.

Već u hrvatskoj, a kamoli svjetskoj povijesti, Bernardić je barem toliko beznačajan i sitan koliko je Fidel Castro u njoj bio značajan i velik. Zapravo, ako se mladog predsjednika SDP-a i po čemu može zamišljati značajnim, onda je to upravo njegov epski beznačaj, kojim je na dan smrti posljednje ikone svjetskog socijalizma ocrtan simbolički kraj onoga što i dan danas kolokvijalno nazivamo političkom ljevicom, u polustoljetnom međuvremenu pretvorene u prah i pepeo, pa zapečaćene u mramornu urnu s ugraviranim imenom „Fidel Alejandro Castro Ruz“.

Castro je u politiku iniciran u svojoj dvadeset petoj godini, kao mladi diplomant s parlamentarnom ambicijom, koju je presjekao državni udar generala Fulgencija Batiste pod visokim pokroviteljstvom američke mafije, nakon čega se pridružio gerili i završio u zatvoru: u tridesetoj će s bratom Raúlom i Che Guevarom u egzilu formirati revolucionarni pokret, pa se vratiti u domovinu, iskrcati na Playa Las Coloradas, zapaliti revoluciju i svrgnuti Batistu, te već u trideset šestoj postati predsjednik Kube i nadomak američkoj obali instalirati najzapadniji svjetski otok socijalizma.

I Davor Bernardić u politiku je instaliran u svojoj dvadeset petoj godini, kad je kao mladi diplomant izabran za predsjednika Foruma mladih SDP-a: u tridesetoj će zamijeniti svrgnutog Milana Bandića i postati šef zagrebačkog ogranka SDP-a, te već u trideset šestoj postati predsjednik stranke.

Čuvena bitka za Varšavsku

O da, i ambiciozni mladi partijski kadar Bernardić, koji se rado zamišlja neukrotivim buntovnikom - pa mrtav hladan priča kako svoje buntovništvo duguje genu djedova brata Josipa, HSS-ovca što je u tri režima robijao ukupno dvadeset pet godina - ima u svojoj biografiji sukobe s režimom: u proljeće ove godine, recimo, zagrebačka policija isključila ga je iz prometa i oduzela mu vozačku dozvolu zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Njegova pak slavna Revolucija, njegovo iskrcavanje na Playa Las Coloradas, bila je čuvena bitka za Varšavsku.

Kad je prije šest godina njegov dojučerašnji partijski šef Milan Bandić za potrebe Horvatinčićeva razaranja Cvjetnog trga mijenjao Generalni urbanistički plan, mladi zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Davor Bernardić dosljedno je esdepeovski, dakle pizdunski – jednostavno izbjegao glasanje. Kad su, međutim, građani kasnije na gradilištu u Varšavskoj ulici organizirali proteste, mladi saborski zastupnik Davor Bernardić – čim je dočuo da policija hapsi prosvjednike – u dramatičnom je obratu dojurio u Varšavsku i dosljedno se esdepeovski, dakle pizdunski, umiješao među demonstrante i upisao u revolucionare, pa u jednom od ikoničnijih prizora povijesti hrvatske socijaldemokracije sjeo na asfalt jednim okom motreći na televizijske kamere, a drugim na Karamarkovu policiju, kumeći je i moleći da ga uhapsi.

Priča, kao i svaka SDP-ova, ima još jedan, uobičajeno zabavni obrat: Bernardiću je revolucija neslavno propala kad ga je policija odbila uhapsiti, podsjetivši mladog El Comandantea da ima – saborski imunitet.

Osim što je zabavna, Bernardićeva je bizarna epizoda u Varšavskoj zapravo sve što treba znati o njemu, SDP-u i modernoj ljevici. Odavno napustivši ideju socijalne pravde i svaku ambiciju da mijenja svijet, takozvana se reformirana ljevica etablirala kao sam nosivi stup neoliberalnog poretka i lijeva ruka konzervativne desnice, kukavički se izmičući i dosljedno šuteći svaki put kad je za potrebe gramzivog kapitala trebalo mijenjati urbanističke planove zajedničkog dobra, pa pozirajući pred kamerama svaki put kad se za potrebe public relationsa trebalo predstaviti njegovim zaštitnicima.

Citiranje vjernog laburističkog sluge američkog imperijalizma

Bernardić na asfaltu Varšavske maskota je takve manekenske ljevice - one u Hasta-la-victora-siempre majicama iz nekog fancy dućana u Horvatinčićevom Hoto-centru na Cvjetnom, što revolucije diže pazeći da se ne zamjeri režimu i kapitalu – pa i neće biti osobito čudno kad šest godina kasnije, u svom prvom predsjedničkom obraćanju stranačkim „drugovima i drugaricama“, na sam dan smrti compañera Castra bude plagirao, jasno i očekivano - govor Tonyja Blaira, nekadašnjeg engleskog premijera i vjernog laburističkog slugu američkog imperijalizma.

Naravno da ni mladi novi predsjednik SDP-a, niti itko u toj stranci, neće te subote ni riječju spomenuti kubanskog predsjednika, umrlog tek koji sat ranije. Fidel Castro je onaj njihov daleki ludi rođak kojega se obitelj srami i koji se na nedjeljnim ručkovima ne spominje. Za socijaldemokrate u crvenim kravatama - što svoje gerilske biografije pišu članstvima u glavnim, središnjim i upravnim odborima, a veličanstvene revolucije završavaju glasovima mandatno-imunitetnog povjerenstva - Castro naime nije bio samo autokrat i diktator: više od svega, on je za njih bio neugodni podsjetnik, relikt vremena i ideje koja je htjela i mijenjala svijet, ideje koja nije pizdunski šutjela i nije se nadahnjivala raspodjelom ministarstava, službenih automobila i naknada za odvojeni život, već poezijom Joséa Martíja.

„Con los pobres de la tierra/quiero yo mi suerte echar/el arroyo de la sierra/me complace más que el mar“, pjevali su kubanski revolucionari na melodiju popularne Guantanamere, odnosno – mimogred budi rečeno - „Djevojke iz Guantanama“, našem vremenu poznatog tek kao američkog mučilišta, čije će nikad osuđene nevine zatočenike, rasterećujući svoje američke sponzore, tako rado primati kooperativne „lijeve“ vlade iz SDP-ove Europske socijalističke stranke i njihovi kicoši u Che-chic majicama, hrleći potom u pomodnim turističkim aranžmanima „vidjeti Kubu dok je Castro živ“ i fotografirati se za Instagram kraj živopisnih starih Buicka i Plymoutha.

I Fidel Castro, hvala na pitanju, revno je punio zatvore nevinim ljudima, ali kako to europskim i hrvatskim ljevičarima očito nije osobit problem, bit će da je El Comandante njima bio beskrupulozni diktator samo zbog toga što je iz zemlje izbacio američke korporacije i mafijaške kockarske konzorcije, punih se šezdeset godina tvrdoglavo opirući izmjenama generalnog urbanističkog plana Kube i inzistirajući na socijalističkom modelu zajedničkog dobra, pretvorivši tako plutajući cvjetni trg za bogate Amerikance u otok tropske – kako bi to danas rekli reformirani revolucionari - antipoduzetničke klime.

Još četiri godine šutnje

Cijela ta velika, romantična historijska ideja na kraju je epohe stala, eto, u jednu urnu na Trgu revolucije u Havani i nekoliko glasačkih kutija na zagrebačkom Iblerovom trgu.

U subotu u četiri i pol ujutro po hrvatskom vremenu umro je Fidel Alejandro Castro Ruz, a već do osam navečer – nije se El Comandanteov pepeo još ni ohladio - za predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske izabran je Davor Bernardić. I to je otprilike sve što treba znati o modernoj ljevici: Havana će tako danas ispratiti Castra na hiljadu kilometara dugačko posljednje putovanje, natrag istim onim putem kojim je prije šezdeset godina vodio Caravanu de la Libertad iz Santiaga, gdje će se Kuba konačno oprostiti od El Comandantea u subotu, 3. prosinca. Na dan kad u Boćarskom domu u Zagrebu bude održana redovna konvencija SDP-a.

U počast preminulom compañeru novi će predsjednik stranke, kako se očekuje, drugove i drugarice pozvati na još četiri godine šutnje. Hasta el silencio siempre!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.