Jakov Sedlar: Čas lobotomije

Jakov Sedlar: Čas lobotomije Izvor: N1/Pixsell

Svakako, nije bilo do ograničenog budžeta ili vremena, jer takva stvar – montaža jednog običnog naslova na jednu običnu staru naslovnicu – najjednostavnija je photoshop operacija kakvu na kompjuteru zna izvesti i Marko Grubnić: prosječna maturantica frizerske škole s Instagrama to bi na mobitelu napravila za četiri minute.

Znali smo, naravno, i ranije da su revizionisti bolesni, patološki lažovi, da je laž u samoj srži njihova bića i da nijednog izvan laži nema, pa i nije baš da nam je nedostajao ključni nekakav, novi i snažan dokaz. Druga jedna stvar duboko impresionira u najnovijem falsifikatorskom slučaju hrvatskog povijesnog revizionizma, mockumentaryju Jakova Sedlara und Hrvoja Hitreca pod naslovom, kako drugačije, „Jasenovac - istina“: upravo helijska lakoća laganja, zadivljujući nedostatak ikakve odgovornosti prema vlastitoj laži, odavno amputirane svake pojedinačne potrebe makar za iluzijom istine.

Igra je, međutim, mnogo prepredenija nego što izgleda. A izgleda kao nepojamna, kozmička glupost. Revizionisti iz razreda Jakova Sedlara, naime, ne žele da vi mislite kako su glupi, oni žele da to konačno shvatite. Obrana laži zahtjeva barem izdaleka argumentiranu konstrukciju, kakav-takav intelektualni angažman, ali ako je laž providna i glupa, pače imbecilna, lažov će u svojoj tupoj imbecilnosti biti oslobođen takvog angažmana, efektno ga prebacujući drugoj strani. Čiji je jedini argument - shvaćate igru? – da je ovaj glupi lažov.

„To je sve što imate? Da sam glup?“, trijumfalno će onda poentirati glupan, diskvalificiravši drugu stranu kao nekredibilnu i isključivu, jer lažova nalazi glupim samo zato što drugačije misli.

Stvar je, naravno, mnogo jednostavnija i lakša ako je lažov zaista glup. Evo, recimo, Jakov Sedlar.

Jakov Sedlar najprije ima tezu: jasenovački logor je bio regularni zatvor otvorenog tipa za neprijatelje hrvatske države, a srbokomunisti su ga od prvih dana svoje diktature predstavljali kao klasični nacistički eksterminacijski logor, namećući tako Hrvatima genocidnu hipoteku, i ne libeći se u tome ni najprizemnijih, nepojamnih laži.

Sedlar, razumije se, za tu tezu ima i dokaze: recimo, onaj desničarski urbani mit kako je partizansko-komunistički Vjesnik 1945. pisao da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba. Razumijete, hihi, lažljivim komunistima u njihovoj slijepoj mržnji prema svemu hrvatskom ne smeta niti razmjerno lako provjerljiva geografska činjenica da Zagreb na Savi leži uzvodno od Jasenovca, i da leš iz jasenovačkog logora do Zagreba Savom može samo u zločinačkoj boljševičkoj mašti.

Trailer, "Jasenovac - istina", Jakov Sedlar Izvor: Screenshot trailera "Jasenovac - istina"

Istina, Sedlar ima i mali problem: Vjesnik nikad nije pisao da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba. Vjesnikov članak s tvrdnjom da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba naprosto u arhivima ne postoji, niti je ikad postojao. Sedlar, međutim, za problem ima rješenje: jednostavno će kompjuterski simulirati naslovnu stranicu Vjesnika, s lažnim naslovom – da ne bi bilo nesporazuma – „Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba!“.

Svakako, nije bilo do ograničenog budžeta ili vremena, jer takva stvar – montaža jednog običnog naslova na jednu običnu staru naslovnicu – najjednostavnija je photoshop operacija kakvu na kompjuteru zna izvesti i Marko Grubnić: prosječna maturantica frizerske škole s Instagrama to bi na mobitelu napravila za četiri minute. Nije dakle ni zbog visokih troškova produkcije, ni zbog kratkoće rokova Sedlarov falsifikat ispao tako providan da je već i letimičan pogled – a kamoli razorno precizna istraživačka ekspertiza Lovre Krnića s portala Lupiga - dovoljan da se zaključi kako je riječ o upravo katastrofalno očajnoj montaži.
Kao jedino preostalo i prihvatljivo znanstveno objašnjenje ostaje tako da je autor, jebiga, glup.

Jakov Sedlar pritom je sasvim dovoljno – i sasvim očekivano - glup da napravi sve što je u njegovoj moći kako bi ga se uhvatilo u laži. Do te mjere da mu tobožnja naslovnica Vjesnika slučajno, eto, bude oštećena baš na mjestima gdje se nalaze broj izdanja i datum izlaska, ali zato, u desetak sekundi dugačkom kadru, pod umetnutim naslovom o jasenovačkim leševima ostane originalni Kardeljev intervju Tanjugu o situaciji u Trstu! Baš poput onih famoznih izdajničkih cipela, što su na retuširanim fotografijama Josifa Visarionoviča Staljina sa suradnicima često bile jedino što bi ostalo od drugova što su noć prije netragom nestali negdje u sibirskim tundrama.
Zgodnu crticu o komunističkim lažima Sedlarov je narator mogao, naravno, naprosto samo pročitati, bez nepotrebnog sramoćenja s jeftino montiranim falsifikatom – tim više što je od šezdeset minuta filma tih desetak sekundi najmanje važno - ali tada bi Jakov Sedlar bio samo lažov, ne i glupi lažov.

Njegova bi tužna, banalna i bizarna laž bila stoga vrijedna tek sažaljenja, kakvoga čovjek inače osjeti za glupe ljude, da je u cijelom filmu sporno samo tih kretenskih deset sekundi. Najzad, morate barem na trenutak osjetiti sažaljenje za budalu koja krivotvorine jednog staljinističkog režima, čitavog sazdanog na krivotvorinama, dokazuje upravo staljinističkim krivotvorinom. Naime, fotomontažom - Staljinovim omiljenim falsifikatorskim alatom.

Pored cijelog bezbroja primjera komunističkih izmišljotina i laži, Sedlar tako pobija valjda jedinu stvar koju komunisti četrdeset pete nisu trebali izmišljati i lagati: jasenovačke leševe u Savi. Pa u demonski bešćutnom pokušaju da leševima što plivaju uzvodno dokaže kako su komunisti u demoniziranju Jasenovca ponekad bili baš onako kozmički glupi, ispadne upravo toliko, dakle baš onako kozmički glup.

Bili bi stoga, rekoh, i film i autori vrijedni tek kurtoaznog sažaljenja, da je sporna samo ta tupa laž: cijeli je film, naime, jedna pogana i sat vremena dugačka neprekinuta tupa laž. Od samog početka - kad je iz nekog, samo Sedlaru jasnog razloga, naracija o Srbima što u Jasenovcu prije rata teroriziraju Hrvate popraćena fotografijom alpskih četnika iz slovenske „plave garde“ – do samog kraja, kada Sedlar maloumno optužuje Miljenka Jergovića za antisemitizam, jer u romanima židove piše malim „ž“. Mada i oni s mnogo manje židovskih veza od Sedlara znaju da riječ „Židovi“ u hrvatskom jeziku – i u Jergovićevim romanima - označava pripadnike židovskog naroda, a da su „židovi“ pripadnici židovske vjere.

Primjera ima još, i ima ih mnogo bezočnijih. Na primjer: postojanje poslijeratnog logora za „istrjebljenje Hrvata“, kojega su partizani, kako se tvrdi, u Jasenovcu održavali sve do 1951., Sedlar dokazuje svjedočenjem dvojice navodnih čuvara komunističkog Jasenovca - iz nekog samo njemu poznatog razloga obojica su opet Slovenci! – koji predstavljeni tek inicijalima, zamagljenih lica, izgovaraju tako loše odglumljen i naučen tekst da gledatelj ima neugodan dojam kako gleda cijeli Četverored zbijen u tuš kabini.

Konačno, na jednako glup način na koji navodna komunistička podmetanja dokazuju upravo klasičnim komunističkim podmetanjem, Sedlar und Hitrec na paušalne konstrukcije srpske propagande o sedamsto hiljada, milijun - idemo na milijun i pol – milijun i pol Srba pobijenih u Jasenovcu odgovaraju paušalnom konstrukcijom o „više Hrvata ubijenih u komunističkom Jasenovcu nego Srba u ustaškom“, pa rijetko odvratno mjerenje svake pojedinačne žrtve ustaškog Jasenovca zaključuju nepodnošljivom, upravo klasičnom srpskom lakoćom tvrdeći kako su „ubijene i u jame bačene“ ni manje ni više nego, citiram, „stotine tisuća Hrvata“.

Sve je to, međutim – kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj – „pola pizde mlake vode“ prema najpoganijoj laži u filmu, sumanutom pokušaju da se dokaže kako se dobri Poglavnik Ante Pavelić osobno zalagao za Židove u NDH, napose za one koji su, eto, nekako završili u jasenovačkom logoru. Sedlar to dokazuje još jednim ekskluzivom, senzacionalno otkrivenim Poglavnikovim pismima ministru bogoštovlja i nastave, „bratu“ Mili Budaku, kojega Pavelić prijateljski moli za dvije usluge: najprije da uredi kako bi se Židovskoj općini u Zagrebu omogućilo nesmetano djelovanje, a onda i da intervenira kod „zajedničkog prijatelja“ u Jasenovcu, nekog A. K., ne bi li ovaj nekako „pokušao urazumiti“ raspojasanog Maksa Luburića, što se tamo oteo kontroli i „nedolično ponaša“ – „navodno je čak osobno likvidirao neke uznike“! - pa tako sramoti „časnu ustašku odoru“.

To dakle da bi Ante Pavelić, u pismu sa službenim memorandumom Ureda Poglavnika NDH, skrušeno molio Budaka da se založi kod nekog njihovog zajedničkog prijatelja i spriječi ubojstva u Jasenovcu, baš kao da ga moli da mu kćer Višnju upiše na fakultet pejzažne arhitekture - to da bi jedan apsolutni diktator uopće molio običnog ministra, i to ministra obrazovanja, za uslugu i intervenciju u najvećem koncentracijskom logoru u zemlji - toliko je besprizorna i bolesna izmišljotina da nije usporediva ni sa čim u cjelokupnoj povijesti svjetskog revizionizma. Otprilike kao kad bi Hitler molio svog ministra obrazovanja Bernharda Rusta da malo obuzda Rudolfa Hoessa u Auschwitzu.

Jednako tako – zašto ne – mogao je Sedlar dokazati i da je Tito, zaprepašten kad je čuo za „likvidacije nekih uznika“ na Bleiburgu, molio Kostu Nađa da intervenira kod Jove Kapičića kako bi urazumio Simu Dubajića.
Da je riječ o krivotvorini bolno je stoga očito čak i bez historiografske ili lingvističke ekspertize o autentičnosti navodnih Poglavnikovih pisama. A ona pada već i na letimičnom pogledu.

Ne mora čovjek, naime, biti ovlašteni sudski vještak za tipografiju da bi znao kako svaki slovni, brojevni i drugi znak ispisan pisaćim strojem na papiru zauzima jednak prostor - to je vrlo jednostavan mehanički princip i općepoznata odlika sloga Typewriting, pa je taj font čak i u svojoj kompjuterskoj inačici zadržao istu specifičnost – zbog čega je apsolutno, čisto mehanički, nemoguće da riječ od četiri slova na papiru zauzme jednaki prostor kao riječ od pet slova ispod nje. Kao što je apsolutno nemoguće da redak, koji zajedno s razmacima ima ukupno sedamdeset devet slovnih znakova, ispisan pisaćim strojem bude jednake dužine kao i, recimo, redak niže, s ukupno sedamdeset šest slovnih znakova zajedno s razmacima. A tako su ispisana navodna Poglavnikova pisma Budaku iz Sedlarova filma - još jedna njegova očita, bijedna i glupa krivotvorina.

Lažna pisma koja bi imala dokazati kako je Poglavnik neobično skrbio za hrvatske Židove, kudikamo su, međutim, opasniji falsifikat od jednog imbecilnog naslova. U nekoliko europskih država Sedlar und Hitrec bi već bili u zatvoru: čak i u Republici Hrvatskoj njihov je film u cjelini kvalificirano kazneno djelo. Kako je sad već riječ o ozbiljnoj zločinačkom predumišljaju, njegovu legitimaciju treba prepustiti državi – recimo, ministru i profesionalnom povjesničaru koji će nakon premijere jednakom lakoćom ustvrditi kako je „film vrlo koristan, jer ističe važnost istine i otvara broje tabu teme“ - a autoru se valja vratiti ulozi „vrlo korisne budale“, odnosno glupog lažova.
A tu je Jakov Sedlar nenadmašan.

Makar uhvaćen u očitoj montaži Vjesnikove naslovnice, Sedlar tako ne odustaje, pa u intervjuu za televiziju N1 mrtav-hladan i dalje ostaje pri tome da je naslovnica autentična, da je vlastitim očima vidio, vlastitim rukama držao i vlastitom kamerom snimio u privatnoj kolekciji „kod nekih beogradskih lopova“, ali da je bila preskupa da je otkupi. Čak se i ne pokušava izvaditi mogućnošću da mu je, recimo, neki srpski udbaš uvalio fotokopiju, već bandoglavo inzistira da je držao u rukama baš originalni primjerak Vjesnika. Upitan, međutim, za upadljivu nelogičnost s Kardeljevim intervjuom pod naslovom o Jasenovcu, hladnokrvno odgovara kako tekst pod naslovom nije ni čitao!

Sedlar, naime, ne želi da mi mislimo kako je glup: on želi da to konačno shvatimo.

Podvrgnimo se, uostalom, pogibeljnom eksperimentu, pa na vlastitu odgovornost nakratko povjerujmo Sedlaru: on je, dakle, nakon opsežnih i mukotrpnih istraživanja otkrio prvorazrednu, upravo senzacionalnu historiografsku ekskluzivu, otputovao je zbog nje u sam vučji brlog, u Beograd, kod „beogradskih lopova“ dobio i u rukama držao nepobitni dokaz komunističkih podmetanja Hrvatima, snimio ga i odlučio, naravno, odmah staviti u film - koji pri tom pažljivo priprema punih deset godina! - pa od cijele te monstruozne komunističke laži pročitao samo naslov! A nelogičnost sa stranicom koju je cijelo to vrijeme držao u rukama saznao tek nakon premijere!

U hrvatskom jeziku za takvog čovjeka postoji samo jedan dovoljno nedvosmislen i precizan izraz: glup.

Operacija je tako dovršena. Prikazivanjem komunističkih zločina na Bleiburgu kao genocida nad Hrvatima, a genocidne NDH i ustaškog logora Jasenovac kao komunističkog mita - kojega će narator nekoliko puta spomenuti upravo tim riječima, doslovno kao, citiram, „mit o ustaškom Jasenovcu“ – advokatura ključnih teza hrvatskog neofašističkog revizionizma povjerena je glupom lažovu, dobivena je, naravno, glupa laž, i preostaje još samo netko zaključi kako je Jakov Sedlar, na temelju svega iznesenog, glupi lažov.

„To je sve što imate? Da sam glup?“, trijumfalno će na kraju poentirati Sedlar, u spektakularnom kvaternikanskom obratu diskvalificiravši upravo drugu stranu kao nekredibilnu i isključivu, onu koja lažova nalazi glupim zato što drugačije misli.
Kvaternikanski obrat je, shvatili ste, nešto kao kopernikanski obrat za glupane: to je ono kad general Slavko Kvaternik trijumfalno proglasi NDH, nakon čega s lažljivim glupanima više nema zajebancije.